U ovoj zemlji se više ne živi u sadašnjem vremenu. Sadašnjost je proglašena privremenim stanjem, nečim što traje dok ne počne ono pravo. A pravo, naravno, stalno kasni, ali je zato svečano najavljivano. Po mogućstvu uz maketu.
Država danas funkcioniše kao saopštenje. Ono što nije rečeno – nije se ni desilo. Ono što je rečeno – tek treba da se proveri. A ono što je provereno – više nije važno, jer je već došlo novo objašnjenje.
Na čelu svega nalazi se Predsednik Svečanosti. On ne upravlja, on inaugurše. Otvara puteve koji još nisu asfaltirani, fabrike u kojima još nema radnika i rokove koji još nisu određeni. Njegova osnovna funkcija je da stoji pored nečega i kaže da je to istorijsko. Ako nema ničega – još bolje, jer istorija ionako tek dolazi.
Ispod njega je razgranata administracija budućnosti. Tu je Ministarka Ubeđivanja, čiji je posao da objasni narodu da je ono što vidi zapravo nešto drugo. Ako cene rastu, to je znak stabilnosti. Ako ljudi odlaze, to je dokaz mobilnosti. Ako se ćuti – to je saglasnost. Ako se viče – to je manjina.
U istom hodniku sedi i Direktor Projekta u Najavi. On rukovodi svim planovima koji će tek biti realizovani, ali samo kad se steknu uslovi, a uslovi će se steći čim se objasni zašto još nisu. Njegova kancelarija je puna mapa, rokova i strelica koje vode u budućnost, ali nijedna ne vodi u danas.
Narod u toj priči nije akter, već statistika. Ponekad publika. Najčešće kulisa. Od njega se ne traži mišljenje, već razumevanje. Razumevanje da ne razume. Jer ko razume – taj shvata da nema šta da pita.
Zato se pitanja rešavaju preventivno. Ako se nešto ne pita – to znači da je rešeno. Ako se pita – to znači da je zlonamerno. Ako se insistira – to je napad na stabilnost. Stabilnost je ovde najosetljivija biljka: uspeva samo u mraku i traži tišinu.
Mediji su zaduženi za hor. Oni ne pevaju različite glasove, već isti refren u više tonaliteta. Ujutru kažu da je situacija dobra. U podne da je još bolja. Uveče da nikada nije bila bolja. Ako se u međuvremenu desi nešto loše, to se ili nije desilo, ili se desilo ranije, ili se desilo drugima.
Posebno mesto zauzima Komisija za Objašnjavanje Prethodnih Objašnjenja. Ona radi neprekidno, ali bez zapisnika, kako bi ostala fleksibilna. Njeni članovi se menjaju, ali zaključci ostaju isti: sve je urađeno po proceduri, samo procedura još nije objašnjena.
U toj zemlji zakoni ne važe – oni se tumače. A tumačenje zavisi od trenutka, potrebe i kamere. Pravda je spor proces, ali zato ne stiže nigde. Sudovi rade, ali ne žure, jer pravda koja kasni ima vremena da zastari.
Ekonomija se vodi optimizmom. Plate rastu u saopštenjima, investicije u naslovima, standard u poređenjima sa onima koji žive gore. Ako neko kaže da mu je teško, objasni mu se da živi bolje nego ranije, samo to još nije primetio.
A kad neko primeti previše, tu je Ministar Smirivanja. On objašnjava da nema razloga za brigu i da je zabrinutost preuveličana. Ako se građani okupe – to je šetnja. Ako insistiraju – to je pokušaj destabilizacije. Ako istraju – to je strani faktor. Uvek postoji faktor. Samo odgovornost nikad nije domaća.
U toj državi prošlost se koristi selektivno. Ona služi kao upozorenje, ali nikada kao lekcija. Istorija se pominje samo kad treba nekoga uplašiti ili utešiti. Budućnost je svetla, ali stalno pod reflektorima, da se ne vidi previše detalja.
Najvažnije je održavati utisak kretanja. Da se nešto gradi, nešto otvara, nešto najavljuje. Ako se stane – može se primetiti gde se zapravo stoji. Zato se stalno ide napred, makar u krug.
Građanin koji se snađe – taj ćuti. Onaj koji ne može – objašnjava mu se da je problem u percepciji. Sistem nije kriv, jer sistem funkcioniše. Samo ne za sve. Ali to nije nepravda, to je raspodela.
Na kraju dana, Predsednik Svečanosti se ponovo pojavljuje. Saopštava da je dan bio uspešan, da su izazovi savladani i da sutra počinje još bolja faza. Publika aplaudira, jer zna red. Aplaudira se stabilnosti, najavi i budućnosti.
I tako država plovi. Ne zna se kuda, ali se zna ko stoji na palubi. Lađa je uvek čista, jer se nikada ne spušta u vodu.
U ovoj zemlji se ne pita kada ćemo stići. Važno je samo da se stalno ukrcavamo.
